U uvodu se ističe da su se u 2008. godini preklopile dvije važne, međusobno povezane, obljetnice. Prije 120 godina rođen je Andrija Štampar. Te je godine ujedno i 50. godišnjica njegove smrti. U 2008. navršilo se 60 godina djelovanja Instituta za higijenu rada (sada Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada), koji je na prijedlog tadašnjeg predsjednika JAZU Andrije Štampara osnovan zaključkom Skupštine Akademije održane 27. prosinca 1947. U prvom dijelu teksta sažet je Štamparov bogat životni put: od rođenja 1. rujna 1888. u Drenovcu kod Slavonskog Broda, gimnazijskih dana u Vinkovcima, studija medicine u Beču. Već kao studenta medicine Štampara su zanimali problemi zdravstvenog prosvjećivanja naroda, zalagao se za socijalizaciju medicine i unapređenje javnog zdravstva. Idealima koje je formulirao u studentskim danima Štampar je ostao vjeran tijekom čitavoga kasnijeg života. Nakon što je radio jedno vrijeme kao liječnik (Karlovac, Nova Gradiška) te bio mobiliziran u vrijeme I. svjetskog rata, nakon završetka rata slijedi značajan dio njegove aktivnosti na funkciji načelnika Higijenskog odjela u Ministarstvu narodnog zdravlja novostvorene države. Slijedom svojeg ideološkog programa koji je defi nirao, Štampar je utemeljio zdravstvenu službu u ondašnjoj Jugoslaviji, pokrenuo je i omogućio izgradnju brojnih javnozdravstvenih i higijenskih ustanova, pripremio donošenje potrebnih zakonskih propisa i omogućio usavršavanje i specijalizacije velikom broju liječnika u različitim medicinskim disciplinama. Uvođenjem šestojanuraske diktature kralja Aleksandra bio je prekinut Štamparov rad u Ministarstvu narodnog zdravlja. U svibnju 1931. Štampar je umirovljen. Slijedi vrlo važno razdoblje Štamparove aktivnosti kao eksperta u zdravstvenoj organizaciji Društva naroda, s višegodišnjim djelovanjem izvan naše zemlje. U tom se dijelu posebno izdvajaju njegovi boravci u Kini gdje je pomagao kineskim vlastima u organizaciji i izgrađivanju javne zdravstvene službe. U proljeće 1939. nakon povratka u zemlju, potvrđen je Štamparov izbor za profesora higijene i socijalne medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (iniciran još 1931.). Njegove aktivnosti, u to vrijeme usmjerene na unapređenje medicinske nastave, prekinuo je II. svjetski rat. Štampara je uhitila njemačka policija i odveden je u Graz gdje je najprije u zatvoru, a zatim u internaciji proveo sve vrijeme do kraja rata. U svibnju 1945. vraća se u Zagreb i ponovno preuzima dužnost profesora higijene i socijalne medicine te funkciju direktora Škole narodnog zdravlja. U školskoj godini 1945/46. Štampar je bio rektor Sveučilišta u Zagrebu, a u više je navrata biran i za dekana Medicinskog fakulteta. Prilikom poslijeratne obnove rada Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i njezine reorganizacije postao je njezinim pravim članom i predsjednikom 1947. godine. U okvirima Štamparove aktivnosti u tim godinama nakon II. svjetskog rata važno mjesto zauzima njegov rad na polju međunarodne zdravstvene suradnje. Na Konferenciji Ujedinjenih naroda u Londonu 1946. Štampar je izabran za prvog potpredsjednika Ekonomskog i socijalnog vijeća te člana Pripremnog komiteta za stvaranje Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). U New Yorku je 1946. izabran za predsjednika Interimne komisije koja je obavljala funkciju SZO sve do ratifi kacije njezina ustava 7. travnja 1948. Predsjedavao je Prvoj svjetskoj zdravstvenoj skupštini održanoj u Ženevi u lipnju 1948. U svibnju 1955, na osmom zasjedanju Skupštine SZO, održanom u Meksiku, dodijeljena mu je medalja i nagrada zaklade Léona Bernarda, što je najveće međunarodno priznanje za zasluge na polju socijalne medicine (javnog zdravstva). U osvrtu na odnos Štampara prema znanosti te na pitanje što je Štampara motiviralo da inicira stvaranje Instituta za higijenu (medicinu) rada, citira se nekoliko odabranih odlomaka iz govora što ga je Štampar kao predsjednik održao 28. 12. 1947. na svečanoj Škupštini Akademije. Između ostaloga Štampar je tom prilikom istakao da je položaj znanosti u današnjem društvu drukčiji nego što je bio prije, osobito u 19. stoljeću, kad je znanost bila individualna i razvijala se bez plana, a često u službi privatnih interesa. Danas znanost preuzima na sebe važne društvene funkcije i služi potrebama čovjeka i ljudske zajednice. Potrebe čovjeka su glavni motiv za znanstvena istraživanja, jer znanost može pružiti znanje potrebno pri zadovoljavanju ovih potreba. “I rad je jedna od glavnih ljudskih potreba. Ali rad mora za radnika predstavljati radost, a ne ropstvo. Znanost može pomoći da radnik bude gospodar mašine, a ne mašina njegov (gospodar).” U povodou odluke o osnivanju Instituta za higijenu (medicinu) rada, Štampar ističe da će se taj Institut baviti fi ziologijom i patologijom rada. Njegovo djelovanje past će baš u vrijeme kad se brzim tempom provodi industrijalizacija zemlje, koja iziskuje i rješavanje mnogih industrijsko-higijenskih pitanja. Kad je riječ o potrebi osnivanja Instituta za higijenu (medicinu) rada, Štampar je istaknuo kako “moramo biti svjesni da zaštita radničkog zdravlja nije samo pitanje humanosti već je uvjet za izgradnju i uspješan razvoj naše (socijalističke) privrede”. Pitanja zaštite radničkog zdravlja mogu se, kako je Štampar naglašavao, uspješno rješavati samo ako se obrađuju znanstveno. Tijekom 1948. izvršeni su pripremni radovi na osnivanju Instituta. Do osnivanja IV. odjela - Razreda za medicinske znanosti, Institut je djelovao u sastavu III. odjela (razreda) za prirodne i medicinske znanosti. Formiran je od niza ustanova i jedinica koje su se bavile pitanjima higijene (medicine) rada. Zaključkom predsjedništva JAZU za direktora Instituta postavljen je prof. dr. Branko Kesić, koji je 15. veljače 1949. preuzeo vodstvo Instituta. Prema odredbama Pravilnika o radu Instituta, formiran je Savjet Instituta. Na prvoj sjednici Savjeta koja je održana 4. svibnja 1949. za predsjednika je izabran akademik Andrija Štampar, koji je tu dužnost obavljao sve do svoje smrti 26. lipnja 1958. Institut je započeo svoje djelovanje u pet radnih jedinica: Psihologija i fi ziologija rada, Patologija i klinika rada s dispanzerom za profesionalne bolesti, Pretrage biološkog materijala, Industrijska toksikologija, Fizička i kemijska ispitivanja radne okoline. Od godine 1949. u Institutu se objavljuje Arhiv za higijenu rada, kasnije Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, koji redovito izlazi s četiri broja na godinu, a 2008. godinu zaključuje svojim 59. volumenom. Od tog volumena Arhiv je uz ostale indeksne baze uvršten u Science Citation Index Expanded. Kad je riječ o osnivanju i zadacima Instituta za higijenu (medicinu) rada, navodi se da je 1996. godine SZO donijela Deklaraciju o zdravlju na radu za sve. Uz Deklaraciju prihvaćena je i Globalna strategija za zdravlje na radu za sve – kako do zdravlja na radu. Dio dokumenata o globalnoj strategiji za zdravlje na radu odnosi se na znanstvena istraživanja (Objective 9. Strengthening of Research). Ističe se da su ona bitna za razvoj organizacije medicine rada, planiranje, edukaciju i usavršavanje, identifi ciranje rizika i praktične aktivnosti. Svaka zemlja s obzirom na svoje specifi čnosti mora imati svoj nacionalni program istraživanja u medicini rada. Najveći broj industrijski razvijenih zemalja povjerio je ulogu i zadatke u takvim istraživanjima nacionalnim institutima medicine rada ili to obavljaju posebne jedinice (odjeli) medicine rada pri sveučilištima. U nas kao zemlji koja je 1948. bila tek na početku svojeg industrijskog razvoja stvoren je, zahvaljujući dalekovidnosti A. Štampara, znanstveni institut čiji su svrha i zadaci bili sukladni onomu što SZO 1996. godine, gotovo pedeset godina kasnije, predlaže i traži kao potrebu svake zemlje. U okviru zadataka koji su bili zadani odvijala se aktivnost Instituta. Zaključkom JAZU bile su u međuvremenu Institutu pripojene neke manje Akademijine jedinice i laboratoriji koji su se bavili istraživačkim radom na području medicine pa je s tim u vezi Institut promijenio ime u Institut za medicinska istraživanja (IMI). Godine 1958. slijedom promjene u zakonskim propisima Institut je postao samostalna znanstvena ustanova. Neke od pripojenih jedinica su tada ponovno izdvojene iz Instituta. Preostalo je ono što se odnosilo na prvobitni sadržaj, t. j. higijenu i medicinu rada s time da su uključeni i programi s područja zdravstvene ekologije te neki drugi više temeljno orijentirani, pa je dobio ime koje i sada nosi: Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada. Na koncu je izraženo mišljenje da se prilikom obilježavanja 60 godina djelovanja Instituta može smatrati da su s uspjehom realizirane Štamparove zamisli o potrebi jedne takve istraživačke ustanove te da se može reći da bi Štampar bio zadovoljan onime što je u međuvremenu postignuto u smislu potrebe i afi rmacije takve ustanove u nas pa i u međunarodnim razmjerima. Perspektive su otvorene da bi IMI i dalje s uspjehom mogao izvršavati zadatke koji su mu bili namijenjeni prilikom osnivanja.
展开▼
